O smislu i besmislu https://blog.dnevnik.hr/smisaoubesmislu

srijeda, 23.03.2011.

razmišljanje jedne duše

"Sred mrkle noći jedne
Kad žud me milja žarka podžigaše,
O sretan čas što htjedne
Te odoh da ne znaše
Ukućani što mahom zadrijemaše."
(sv. Ivan od Križa)

Noć u kojoj sam se našla nazivam mrklom noći. Noć sama po sebi znači tamu, odsutnost svjetlosti. Jedina svjetlost koju možeš noću naći jesu zvijezde i mjesec. Samo oni ti noću mogu osvijetliti put i po njima se možeš snaći u prostoru i pronaći pravi put kojim moraš ići. No, ovdje ja ne govorim o noći u kojoj me vode zvijezde i mjesec. Ovdje spominjem noć koja je mrkla. Naime, ima noći u kojima ne možeš vidjeti ni mjesec ni zvijezde. Samo tama. U takvoj noći teško da se možeš snaći bez nekog svog izvora svjetlosti.
Osim što noć sama po sebi predstavlja tamu ona u meni i tebi izaziva strah i nesigurnost. Tek u svjetlosti ti pronalaziš sigurnost jer u tami se ne možeš osloniti na vid. Jedino što u tami možeš vidjeti jesu tek pokoji obris i ništa više. Tada se pojačava osjetilo sluha. Zbog nedostatka jednog osjetila dominantno postaje drugo – slušanje. Osluškujem tamu koja mi tiho šapuće i vodi me koliko toliko sigurnim putem. Na tom putu bilo je padova, ali svaki put sam ustala ne dajući tami da zavlada strahom u meni. Na tom putu sigurno će biti još padova, ali korak po korak hrabro kročim.
Evo kako je točno započela moja tamna noć.
Živjela sam u domu. Svi mi imamo osjećaj doma. Taj osjećaj nosimo od svog djetinjstva. Istina neki su možda imali ljepši, ugodniji i sretniji dom; dok možda netko drugi nije imao baš tako lijepo iskustvo doma. Odrastala sam u sretnom domu, okružena ljubavlju. Živjela sam život kao i svi mi. Prvo naučiš plakati, zatim smijati se, govoriti i tako sve dok ne staneš na noge i počneš koliko toliko živjeti svoj život samostalno. U svom domu naučila sam prvo postati svjesna drugih, a onda kroz susret s drugima postala sam svjesna sebe. Na tome sam im zahvalna.
No, postoji drugi dom… ne želim ovdje dakle govoriti o domu koji nam je svima poznat. Ovdje želim reći o svom domu u koji sam pozvala svoje ukućane. U mom domu prebivaju različiti ukućani kojima sam s vremenom dopustila da budu sa mnom. Ima ih zaista različitih, ima dobrih, ali ima ih i manje dobrih. I tako osjećam da ovaj dom u kojem sam sada nije više dovoljno dobar za mene. Mogu ja i više. Želim napustiti prizemnost svojih želja, jer ne mogu pronaći zadovoljstvo u prizemnostima nekih ukućana. Znam, sama sam kriva jer sam ih takve širokih ruku prihvatila u svoj dom. Svi mi imamo svojih sjajnih trenutaka i onih koji nisu toliko sjajni. Povedemo se za običnim stvarima, navežemo se na te stvari i tako, umjesto svoje slobode, u svom domu proživljavamo zarobljenost. I nitko nije kriv za tu zarobljenost osim nas samih.
Tada sam se okrenula onome koji mi je dao i koji mi daje biti. Sjela sam na prag svog doma gledajući dan na izmaku.

* * *

Sjedim, dakle, na pragu svoga doma. Iza sebe čujem svoje ukućane koji me zovu da im se pridružim u još jednoj igri koju spremaju. Iz dosadašnjeg iskustva znam da će biti zanimljivo, ali ne osjećam se raspoloženom za stvari koje mi nude. Polako shvaćam da oni ne daju smisao meni samoj, da me odvlače u besmislenost stvarajući lažne slike sreće.
Gledam u blago sunce koje obasjava moje lice. Omamljena toplinom u meni se bude osjećaji tuge koji prerastaju u čežnju za smislenošću. I tada sam, ja duša, zavapila Bogu željna razgovora. Sjedila sam tako i gledala kako sunce polako zalazi i kako nad mene dolazi tamna noć – noć drugačija od drugih. Molitva je bila jaka i stvarala ugodu u mom srcu jer je srce osjećalo sveti nemir. U srcu se počela rađati žud. Ta žud je za mene bila sveti nemir koji je tražio smisao i razumijevanje. Sjedila sam i gledala tamu. Iza mene bila je svjetlost doma koja me više nije privlačila kao do sada.
Ja, duša, žudila sam za svojim smislom. Željela sam se riješiti svojih navezanosti koje su se duboko ukorijenile u mom domu … poželjela sam biti slobodna za Ljubav. Moje je srce, dakle, vapilo za zaručnikom.
Spominjem ovdje ljubav. Svi imamo iskustvo ljubavi, ali pitanje koje bi trebali postaviti je – kakvo je to iskustvo ljubavi koje nosim u sebi? Je li to požuda, ljubav prema zemaljskim i prolaznim stvarima…? Ljubav o kojoj govorim pisana je velikim slovom i zato je smijem zvati zaručnikom. To je ona Ljubav od koje sam dana u svijet da budem i to je ona Ljubav koja osmišljava moju samoću i besmisao. Svaka duša željna je Ljubavi, samo je pitanje na koji način će naći Ljubav ili čime će ju zamijeniti. Shvatila sam da sama od sebe ne mogu ništa i da Onaj koji me uzdržava daje da ljubim i da tražim Ljubav. Stoga sjedim na pragu i gledam sad već mrklu noć koja me čeka. Izgleda strašno ali iz daljine čujem glas koji mi zove srce – Ustani, dragano moja, ljepoto moja, i dođi…(Pj 2,10).
To je žud koja raspaljuje srce slomljeno, jer srce mi posta poput voska, topi se u grudima mojim(Ps 22,1). Sjedim i znam da moram ustati. Jeste li se ikad osjećati tako? Osjećaš radost ali i tugu. Radost osjećam jer znam da sam pronašla put kojim moram ići iako je taj put obavijen mrklom noći. A tugu osjećam jer znam da sam vezana za svoje slabosti i da će rastanak biti težak.
Stajala sam tako dugo gledajući u mrklu noć koja ne prolazi. U sebi sam sve jače osjećala žar želje da pođem. Ali rastanak… Sigurno poznate osjećaj rastanka. Ovaj rastanak je poput odvajanja djeteta od grudiju majke koja svoje dijete napaja slatkim mlijekom. Ja sam se hranila slatkim duhovnim mlijekom, koje me osnažilo, da spoznam kako radost neću pronaći u sjetilnim užicima. Zato u srcu sad osjećam veliku želju i zato znam da moram otići. Iza mene nestali su glasovi ukućana koji pozaspaše od umora. Ako mislim krenuti sad je čas.

* * *

Krenula sam sigurnim i odlučnim korakom u noć. Sve je bilo mirno osim mog srca u kojem gori plamen. Da, u srcu gori plamen, jedini izvor svjetlosti koji će me voditi kroz ovu tamnu noć. Sa ukućanima se nisam pozdravila. Otišla sam ne osvrćući se jer nema smisla žaliti za prolaznim stvarima, za teretom koji me veže i ne da mi da živim svoju slobodu. Kad odem oni neće ni opaziti da sam otišla jer bit će zaokupljeni svojim sjajem. No s druge strane meni neće biti lako.
Odmakla sam u noć i stojim usred mrkle tame. U srcu gori plamićak koji treperi na zvuk pjesme - Ustani, dragano moja, ljepoto moja, i dođi…(Pj 2,10). I znam da sam na pravom putu jer moje mi srce govori: "Traži lice njegovo!"(Ps 27,8).
Ipak noć nije bezazlena. U tami postajem svjesna svoje slabosti i krhkosti. Sada dolaze kušnje koje pritišću i slamaju. Borim se sa sobom i svojim slabostima, nosim se sa tamom koja mi ne dopušta da vidim. Tražim, ali sporo nalazim. Nestrpljiva sam. I pitam se o smislu tame i osluškujem opet svoje srce koje me tjera naprijed. Slušam srce koje svijetli u tami i tama ga ne obuzima. Padam ali i ustajem.
Opet si postavljam pitanje o mrkloj noći. Hodam i tražim i razmišljam. Razmišljam o mrkloj noći koja možda nije tama. Jer u sebi osjećam glas onoga koji me zove i koji mi opet progovara. Ovaj put on govori – ni tmina tebi neće biti tamna: noć sjaji kao dan i tama kao svjetlost. (Ps 139,12)
Sada znam da sam na pravom putu. On mi daje snagu i hrabrost i podržava me na ovom putu koji izgleda kao mrkla noć. Sada izgleda tako jer se čistim od svojih nesavršenosti. Jednom ću stići, nadam se, do cilja svoga puta. Stići ću do Ljubavi koja mi je dala biti i koja me zove. I tada noć neće biti noć. Možda ni sada ova noć nije noć – već prejarka svjetlost Njegove ljubavi koje me obasjava. Znam da ako gledam u sunce ne mogu ništa vidjeti. Tako razmišljajući mogu se tješiti da sada lutam u Njegovoj jarkoj svjetlosti koja mi djeluje poput mrkle noći, jer ovim očima ne mogu vidjeti ono što mi daje.

* * *
Duša sam koja tjera čovjeka, koji je u potenciji, da se razvija i da raste na svom životnom putu. Na taj način i ja ću s kompletnom osobom rasti. Rast ćemo zajedno do punine uzrasta djece Božje. Sada prolazimo tamnu noć koja će posije prerasti u uzajamno gledanje Ljubavi i ljubljenoga.

23.03.2011. u 22:19 • 1 KomentaraPrint#^

nedjelja, 13.02.2011.

Uvodnik

Koliko se često nađemo pred pitanjem smisla. Život se sastoji od uspona i padova već od samog rođenja. Podsjetimo se kako to biva. Prije rođenja smješteni smo u sigurnom mjestu - majčinoj maternici. Tamo rastemo i živimo devet mjeseci. Zaštićeni smo od većine nepovoljnih vanjskih utjecaja. Živimo u mraku, na toplom, ne brinemo o hrani,... A onda jednog dana dođe vrijeme da napustimo sigurnost našeg prvog privremenog doma. I tako se rodimo. To je prvi ogroman šok za nemoćno malo biće, za malog čovjeka, koji će s vremenom odrasti i smatrati se velikim, ako ne i najvećim od svega što postoji.
Velik je to šok, roditi se, jer upadneš u novi svijet, više nisi u toplini od otprilike trideset i sedam stupnjeva, sunce ti nemilosrdno prodire u oči, po prvi puta natjeran si da se boriš za kisik disanjem, moraš naučiti jesti, zvukovi su mnogo oštriji i glasniji.... Jedini način da komuniciraš sa okolinom jest plač koji drugi trebaju pravilno razumjeti. Može značiti da si gladan, da si mokar i da treba promjeniti pelenu, da želiš malo pažnje i da ti je potreban zagrljaj na majčinim grudima kako bi ponovno mogao čuti njeno srce koje si slušao prethodnih devet mjeseci, a može značiti i to da imaš grčeve u želucu i da ti nije dobro.
Čovječe pogledaj to malo nejako dijete jer si i ti jednom bio poput njega. I tebi je neophodno bila potrebna pomoć drugih da budeš ovo što si danas. Bila ti je potrebna prisutnost tvojih roditelja ili bliskih ti ljudi (u slučaju da nisi imao priliku odrasti uz roditelje) da bi prebrodio šok rođenja, da staneš na svoje noge i da naučiš komunicirati sa okolinom koja te okružuje.
Zaista, velik smo šok preživjeli na samom početku ovoga nam života. Toliko velik šok da ga se nitko ne sjeća. Nema čovjeka koji se sjeća svog rođenja. Znanstvenici i doktori će reći da je to zato što mozak još nije razvijen kako treba ili nešto slično. No, činjenica je isto tako da naš mozak ima velike mogućnosti koje još ni približno nisu istražene. Pa je tako moguće da bi se mogli i sjećati svog rođenja kad se ne bi radilo o tako velikom šoku. Zašto to kažem? Baš zato što ne poznajemo sve mogućnosti ljudskog mozga, pogotovo ne djeteta, a znamo da to malo biće poput spužve upija sve ono što je oko njega. A činjenica je da je jedan od obrambenih mehanizama čovjeka upravo taj da potisne ili jednostavno izbriše sjećanja na ružne događaje. No bilo kako bilo nije mi bio cilj otvoriti polemiku o sjećanju na sam čin rođenja. To je najmanje važno. Ono što sam želio jest potaknuti razmišljanje o počecima života, svakog od nas pojedinačno, polazeći od onoga što znamo o rođenju drugih. Pokušaj, stoga, zaustaviti se na trenutak i vidjeti koliko je čudo i dar tvoj život. Iako šok, trebamo priznati da je zaista lijepo ući u ovaj život, rasti i učiti, promišljati i pitati se.
Dakle ovo je samo mali uvodnik kako biste vidjeli na koji način vam se želim obraćati. U svojim promišljanjima polazit ću od osobnog iskustva odrastanja i života pitajući se o smislu života koji često može djelovati kao velika besmislenost i patnja. Isto tako trebali biste znati da sam kršćanin i da vjerujem u Boga, no uvjeravam vas da nemam za cilj nikoga obraćati i uvjeravati u nešto što sam ne vjeruje. Isto tako napominjem da imam diplomu ekonomije, a uskoro i teologije - stoga nisam neki šarlatan već su moja promišljanja plod dugotrajnog studiranja koje, uostalom, nikada ne prestaje. Poštujem svako razmišljanje stoga se i radujem vašim komentarima. Jedino što želim ovdje jest svjedočiti o tome da život ima smisla i da je lijep usprkos svim problemima i poteškoćama koje nalazimo u životu. Nadam se da će bar netko pronaći nešto korisno ovdje i da će se steći makar mala ali vrijedna družina koja će pratiti moja razmišljanja.

Na kraju želim reći da ovdje neću dozvoliti vrijeđanja na vjerskoj, nacionalnoj ili bilo kakvoj drugoj osnovi te da će takvi komentari redovito biti uklanjani. Što ne znači da nemate pravo komentiranja nego da se drži osnovne kulture i normi dobrog ponašanja uz poštivanje različitosti.

13.02.2011. u 00:52 • 1 KomentaraPrint#^

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

< ožujak, 2011  
P U S Č P S N
  1 2 3 4 5 6
7 8 9 10 11 12 13
14 15 16 17 18 19 20
21 22 23 24 25 26 27
28 29 30 31      

Ožujak 2011 (1)
Veljača 2011 (1)

Opis bloga

razmisljanja


ovo su osobna iskustva i zato vas molim da ih ne širite okolo već da poštujete privatnost onoga tko sa vama želi podijeliti svoje ja. Nadalje ovi zapisi i razmišljanja ne mogu se koristiti kao znanstveni ili u slične svrhe jer su plod osobnog promišljanja i nemaju nikakvu drugu vrijednost osim da potaknu drugoga na razmišljanje. Ne može se koristiti kao dokazivanje ili opovrgavanje nečijih drugih stavova jer svatko ima pravo na svoje mišljenje. Stoga na kraju molim da se poštuje autorsko pravo pisca.

Linkovi

Dnevnik.hr
Video news portal Nove TV

Blog.hr
Blog servis

Forum.hr
Monitor.hr


Website counter